Mihajlo VIII Paleolog

Mihajlo VIII Paleolog (grčki: Μιχαήλ Η΄ Παλαιολόγος) (1224. ili 1225. - Trakija, 11. decembar 1282.) prvo je bio nikejski car od 1259. do 1261., a zatim i bizantski car od 1261. do 1282. On je uspio obnoviti grčku vlast nad Bizantom, nakon 57 godina latinske dominacije i osnovati Dinastiju Paleologa, posljednju i najdugovječniju bizantsku dinastiju.[1]

Mihajlo VIII Paleolog
Μιχαήλ Η' Παλαιολόγος
Freska sa portretom Mihajla VIII Paleologa
Bizantski car
Vladavina 1259. - 1261 (kao nikejski car zajedno sa Janisom IV Laskarisom)
1261. - 1282. (kao bizantski car / od 1272. zajedno sa sinom Andronikom II Paleologom
Prethodnik Janis IV Laskaris
Nasljednik Andronik II Paleolog
Djeca
Manojlo Paleolog
Andronik II Paleolog
Konstantin Paleolog
Irina Paleolog (bugarska carica)
Ana Paleolog
Evdokija Paleolog
Teodora Paleolog
Evrosina Paleolog
Marija Paleolog
Dinastija Paleolozi
Otac Andronik Duka Komnin Paleolog
Majka Teodora Angelina Paleolog
Rođenje 1224.
?
Smrt 11. decembar 1282. (sa 58 godina)

Biografija

uredi

Mihajlo je bio potomak nekoliko bivših carskih dinastija; Duka, Angeli i Komnin, unatoč tome njegovo djetinstvo je proteklo prilično jednolično, po carskim palačama u Nikeji i Nikomediji u kojima je sanjario o ponovnom povratku u.Konstatinopolis i slamanju Latinskog carstva.[1]

Bio je nevjerojatno snalažljiv, duhovit a vrlo rano otkrio je da je talentiran za sve vrste intriga, jer je u dobi od 21 godine, optužen od strane cara Janisa III Duke Vataca za izdajničko ponašanja protiv države. Od optužbi se oslobodio svojim smislom za humor i smirenim pristupom problemima.[1] To nije prošlo nezapaženo jer je kasnije nakon smrti cara Teodora II Laskarisa - 1258., Mihajlo izabran za regenta Teodorovog šestogodišnjeg sina - Janisa Laskarisa.[1] Mihajlo je uz pomoć svojih simpatizera, malo po malo sve više preuzimao vlast, a nakraju i zasjeo na tron ​​pa se početkom 1259. okrunio za cara, nakon što je oslijepio i maknuo u stranu zakonitog nasljednika - Janisa Laskarisa. Kad su se nakon tog maloazijski simpatizeri dinastije - Laskaris pobunili, lukavo je navalio na Konstatinopolis željevši ga preoteti od Latinskog carstva i na taj način u očima većine Grka opravdati svoju vladavinu.[1]

Ni danas se nezna dali je Konstatinopolis pao zahvaljujući pomno isplaniranoj strategiji ili zbog spleta nesretnih okolnosti, ili zbog oba dva razloga, ali je on doista pao pod navalom njegovih generala u julu - 1261.[1] To je izazvalo val oduševljenja po čitavoj Grčkoj, u tom trenutku, malo tko je bio svjestan činjenice da se centar moći pomaknuo iz Male Azije u Evropu. S druge strane kad su bizantski carevi postali toga svjesni, toliko su se usmjerili prema Evropi, da je to postalo sudbonosno za carstvo, jer su zanemarili svoje istočne granicama i prepustili Malu Aziju - Turcima Seldžucima.[1]

Od samog stupanja na tron Mihajlov položaj na prijestolju bio je neizvjestan, jer je sa svih strana bio okružen Latinima koji su željeli restauraciju Latinskog carstva. Posebno aktivan i opasan bio je Baudouin II, posljednji latinski car Konstatinopolisa.[1] U svojim manevrima da se vrati na prijestolje, i svrgne Mihajla, - Baudouin II je nakraju ušao u diplomatski i bračni savez sa Charlesom I Anžuvinskim bratom francuskog kralja Louisa IX.. Čovjekom koji je po mnogo čemu bio gotovo ravan Mihajlu, najsposobnijem zapadnom diplomatu, vičnom svakakvim intrigama. On se na papin poziv uputio u Južnu Italiju, gdje je zbacio sa trona posljednje predstavnike švapske dinastije - Hohenstaufen; Manfreda i Konradina, iz Palerma i Napulja i gotovo odmah upro pogled preko Balkana na Konstatinopolis. Njegove želje bile su doista cezarovske, htio je ponovno stvoriti veliko carstvo i spojiti Istok i Zapad.[1]

U zamjenu za papino obećanje da će obuzdati Charlesove planove da napadne Konstatinopolis, Mihajlo je obećao da će ostvariti vjersko jedinstvo Grčke crkve s Vatikanom.[1] To njegovo obećanje izazvalo je nasilno protivljenje većine Mihajlovog vlastitog naroda, koji se protivio uniji iz doktrinarnih razloga. Kler se usprotivio dijelovima latinske liturgije vezanim uz Filioque (Vjerujemo u Duha Svetoga... koji izlazi od Oca i Sina) i korištenju azime (beskvasni kruh) kod euharistije.[1]

Ipak je vjerojatno od svih tih razloga bio snažniji osjećaj straha, da ukoliko se prihvati papina crkvena supremacija, to može dovesti do obnove političke dominacije - Latina, a na kraju i kulturne asimilacije.[1]

Prethodnik:
Janis IV Laskaris (1258. - 1261.)
Bizantski car (1224. - 1282.) Nasljednik:
Andronik II Paleolog (1282. - 1328.)

Izvori

uredi
  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 Michael VIII Palaeologus (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 09. 01. 2014. 

Vanjske veze

uredi