Idi na sadržaj

Luk (arhitektura)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Potkovičasti luk oratorija džamije u Aldžaferiji, Španija

Luk[1] je konstruktivni i dekorativni element u arhitekturi. On predstavlja gornji završetak otvora u zidu ili među stubovima, obično izveden tehnikom svođenja.[2]

Luk se prvi put razvio u Mezopotamiji, Asiriji, starom Egiptu te Etruriji. Kasnije su ga usavršili Rimljani. U srednjem vijeku luk je postao važna tehnika gradnje katedrala. Prihvativši rimski luk, oslonjen na grčke stubove, i posebno bizantijski stil, islamski graditelji su doprinjeli raznovrnosti, oblikujući tipičan potkovičast luk (zaobljen luk sa izbočenim osloncima).[3]

Oblici lukova

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]


  1. ^ Ajzinberg, Aleksander (2007). Stilovi arhitektura enterijer nameštaj. Beograd: Prosveta. str. 154–156.
  2. ^ Müller, Werner; Vogel, Gunther (1999). Atlas arhitekture 1: Opći dio Povijest graditeljstva od Mezopotamije do Bizanta. Zagreb: Golden marketing : Institut građevinarstva Hrvatske. str. 207–211. ISBN 953-6168-68-5.
  3. ^ Maldini, Slobodan (2004). Enciklopedija arhitekture: arhitektura, urbanizam, dizajn, enterijer. Tom 1, A-N. Beograd: S. Maldini. str. 207–211. ISBN 86-904433-1-2.